Završi se fakultet. Ovako ili onako, čisto papira radi. A onda se lijepo uz taj papir uredno priloži članska knjižica neke od stranaka iz vladajuće koalicije. Ukoliko se upadne još i na listu za parlament, još bolje.

I to je to – mnogi će reći, najkraći recept za dug i lagodan život do penzije u bosanskohercegovačkom svijetu politike, carstva parlamenata, paušala, odbora, honorara i javnih ustanova iz kojeg se može ispasti samo u slučaju stranačkog neposluha, ali ne i zbog nedostatka znanja i javne odgovornosti koja bi se, u nekoj logici, morala vezati uz funkciju. Bilo da ste farmaceut ili inženjer geodezije, odgovornost je isključivo stranačka.

Ako sve ide po „pravilima službe“, time se, obično, u Bosni i Hercegovini zabiju betonski temelji lijepe egzistencije, bez previše rizika koji sa sobom, u nedovoljno posloženoj državi poput BiH, nose investiranje, pokretanje biznisa, uzimanje kredita i slično. Pritom se lagodno živi u paralelnom svijetu lišenom problema “običnog” čovjeka. Jednostavno, iza vas stoje politika i stranka čiji uspjeh u pristupanju i upravljanju javnom imovinom i sredstvima po automatizmu vuče i vaš, tako što vas uključuje u političko-poslovnu mrežu kojoj je bez političkog angažmana teško pristupiti, i to uglavnom, kako kaže Asim Mujkić, profesor sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, pod plaštom “državnog” i “ideološkog”.

Borba za pozicije: Oružje, pa resursi

Zaključak je jasan – politika se čini najboljim biznisom u BiH.

Objašnjavajući zašto, Mujkić je odgovorio da je u državama u kojima je politika etnonacionalistička, odnosno državotvorna, kao što je to BiH, ona uvijek unosan biznis.

Nepristojno je naplaćivati šest puta više od prosječne plate

Govoreći o zaradi političara u BiH, Mujkić je mišljenja da kompenzacija javnog rada treba biti naplaćena, ali određenim u granicama.

„Još su u Atini građani kojima su povjerene javne dužnosti bili kompenzirani. U našem kontekstu bilo bi pravedno da plata javnog dužnosnika prati prosjek dohotka na nivou administrativne jedinice za koji je izabran. Ako je prosječna plata administrativne jedince koju predstavlja 1.000 maraka onda, zavisno od funkcije i s dodacima, dohodak ne smije prelaziti dupli iznos prosječne plate. Naplaćivati šest puta veći iznos je nepristojno. Sramotno je naplaćivati pet, šest, sedam puta veći iznos od iznosa koji prima jedan, recimo, akademik.  Kao da ste menadžer neke korporacije. Međutim, u siromašnim državama ili bolje reći državama temeljito opljačkanim kroz proces privatizacije, državne institucije se javljaju kao najveći poslodavci čime se osigurava izborna baza i disciplinira dobar dio građanstva, tako da je taj paternalizam u stvari dobra investicija za političke elite”, kaže Mujkić.

„To nije slučaj samo u BiH, nego i u razvijenijim zemljama. Nosilac nacionalne ideje, ili kako se kod nas kaže, čuvar vitalnog nacionalnog interesa, uvijek mora biti neki politički subjekt. Politički subjekt se isprva oružjem, a zatim demokratskim izborima i kreiranjem posebnog pravnog okvira, bori da se zadrži na poziciji s koje može raspolagati državnom i javnom imovinom, resursima i ostalim institucijama i mjestima u kojima se sabire moć države kao što su ministarska i doministarska mjesta, mjesta u upravnim odborima i tijelima, te komisijama koje odlučuju o raspolaganju resursa“, kaže Mujkić.

Prema njegovom mišljenju, korijen sadašnjeg stanja, u kojem se politika poput hobotnice zavukla u gotovo sve pore društva, sve leži u imovinskoj pretvorbi, u kojoj je krenula akumulacija kapitala vladajućih stranaka i njihovo kontinuirano jačanje.

„Tada su profitirale one političke snage koje su je provodile i na taj način izvršena je prva akumulacija kapitala koja je ostala u posjedu vladajuće političke klase koja daljim, ortačkim umrežavanjem, zadržava dominantnu poziciju u društvu, čak i ako se desi da njihova politička organizacija slabo prođe na izborima. A tome treba dodati i profiterstvo tokom rata. Ova nasilno izvršena pretvorba i ostvaren pristup resursima gdje je neko mogao kupiti cijelu fabriku za euro ili luksuzni stan za certifikate diktira realne odnose u društvu čiji je rezultat oštra podjela na klasu čuvara režima takve distribucije resursa i klasu onih kojima je taj pristup uskraćen. Napad na višu klasu uvijek se interpretira kao napad na cijeli narod. Sjetit ćemo se kada se na optuženičkoj klupi našao nacionalni prvak, recimo Šoljić ili Čović, to je odmah interpretirano kao suđenje jednom cijelom narodu. Tako je borba za opstanak naroda i države u biti uvijek borba za opstanak naročitog režima privilegija“, navodi Mujkić.

Stranački vjetar za dobar biznis

Biti dijelom „više“ klase u BiH, tačnije, vladajuće političke elite, zasigurno otvara mnoge mogućnosti, no, šta je s onima koji žele u biznis krenuti bez stranačkog vjetra u leđa? Mujkić je stava da „ima primjera uspješnih privrednika koji i u ovakvoj BiH funkcioniraju“, ali da su to „ekscesi“.

„BiH je zemlja perifernog kapitalizma pa su samim time i neka pravila ekonomskog i političkog djelovanja labavija, upravo provincijalnija. To nije, niti će u dogledno vrijeme posebno privlačiti pažnju jačih centara izuzev povremenih paski zbog korupcije ili katrastrofalnog stanja u sudstvu i paternalističkog opominjanja tipa ‘ako ovako nastavite nećete moći u Europu’. Koruptivnom premreženošću politički subjekti u ovoj zemlji obuhvaćaju doslovno sve pore društva i raspoređuju kadrove od radnog mjesta čistačice do upravljačkih pozicija u javnom sektoru, a dobar dio privatnog sektora čine njihovi ortaci. Ostali privatnici se reketiraju u najširem smislu čim svojim uspjehom dospiju na njihov radar. Oni koji ni na koji način ne mogu da se uklope u tako premrežen organizam su nepoželjni višak koji jedini izlaz iz svoje nepodnošljive situacije vidi u egzodusu prema vani kao jeftina snaga za zemlje centralnog kapitalizma“, smatra Mujkić, navodeći to da je Balkan kroz historiju osiguravao višak ljudstva, bilo kao vojnika za tuđe ratove, bilo kao radnika za tuđe ekonomije.

Odstupiti iz takvog sistema je, tvrdi, teško, jer se, i u slučaju političara koji su se angažmana prihvatili iz iskrene želje da donesu pozitivne promjene, a ne da ostvare ličnu koristi, desi da se oni često uklope u svoju „nepromjenjivu“ okolinu.

„Ako i ima takav entuzijasta, oni nakon što budu izabrani zatiču već etablirane odnose koji su, osim toga što su etnopolitički premreženi, uvezani i u ekonomskom smislu. Osim toga, naša politička kultura počiva na individualnom partijskom liderstvu, odnosno, partija se određuje prema njenom vođi što svakako ne pogoduje demokratskoj raspravi i frakcijskom djelovanju. Bit će vjerovatnije da jedan takav iskreni politički entuzijast neće ni dospjeti na izborne liste“, govori Mujkić.

‘Osiromašeni i gurnuti u bijedu’

Promijeniti nešto i razdvojiti politiku od ostalih segmenata društva, kaže, jako teško.

„Društvo je premreženo ideološkim institucijama kao što su partije, mediji, vjerske zajednice, institucije obrazovanja koje reproduciraju osnovne ideološke postulate i na taj način oblikuju načine na koje se artikuliramo. Vrlo je teško misliti i djelovati izvan vladajućih obrazaca mišljenja i djelovanja. To pokazuje i stalni trijumf državotvornih etnonacionalističkih politika na svakim izborima. Notorna je činjenica da ogromna većina ljudi zna da za trideset godina identitetske etnonacionalističke politike nisu proizvele nikakvog dobra, da smo dodatno osiromašeni, gurnuti u bijedu, da će ubrzo ostati bez mladih ljudi i svojih najbližih, pa ipak će opet na glasanju zaokružiti taj status quo“, kaže Mujkić, koji dodaje da se nešto može promijeniti tek kada „pukne nametnuti ideološki mjehur“:

„Možda je to zato što naprosto nemamo drugih riječi osim riječi naših ugnjetavača koje nam serviraju putem medija i svojih intelektualaca. Tako je naša zarobljenost u identitetski vokabular čak i ako privatno nismo oni kojima taj identitet nešto posebno znači, potpuna. Dok taj ideološki mjehur identitetske politike ne pukne teško da će se bilo šta moći promijeniti. Taj mjehur će pući, da prevedemo to na obični jezik, kada ekonomska moć etnopolitičkih elita bude dovedena u pitanje, ali zato će nam trebati nezavisno sudstvo, nezavisne policijske snage i agencije, nezavisna kontrola političkog procesa, na kraju i nezavisna politička platforma, ili će pući nasilnim putem“.